Kontrola varooze u suvremenom pčelarstvu

Varooza je globalno najraširenija i ekonomski najrazornija nametnička bolest medonosnih pčela (Apis mellifera), uzrokovana grinjom Varroa destructor. Ovaj ektoparazit, koji je prvobitno parazitirao na azijskoj pčeli, prešao je na europsku medonosnu pčelu sredinom 20. stoljeća. Budući da naša autohtona pčela nije imala evolucijski prozor za razvoj prirodnih obrambenih mehanizama protiv ovog nametnika, varooza bez stalne i sustavne intervencije pčelara neizbježno dovodi do kolapsa i ugibanja pčelinje zajednice u roku od dvije do tri godine.

Grinja Varroa destructor hrani se prvenstveno masnim tkivom pčela (a ne isključivo hemolimfom, kako se dugo smatralo), što je ključno otkriće za razumijevanje njezine štetnosti. Masno tkivo pčela ima vitalnu ulogu u imunološkom sustavu, detoksikaciji pesticida, regulaciji hormona te razvoju zimskih pčela koje moraju preživjeti dugi zimski period. Konzumacijom tog tkiva, varroa dramatično oslabljuje pčelu, skraćuje joj životni vijek i smanjuje njezinu sposobnost orijentacije i prikupljanja hrane. Životni ciklus varroe usko je sinkroniziran s reproduktivnim ciklusom pčele i sastoji se od dvije faze: foretičke (na odraslim pčelama) i reproduktivne (unutar poklopljenog legla). Reproduktivna faza započinje kada se oplođena ženka varroe uvuče u pčelinju stanicu s ličinkom neposredno prije poklapanja (pogoduje joj leglo trutova zbog duljeg razdoblja razvoja). Unutar stanice, ona polaže prvo jaje iz kojeg se razvija mužjak, a zatim svakih 30 do 32 sata polaže po jedno žensko jaje. Mužjak se pari sa svojim sestrama unutar stanice i ugiba nakon otvaranja stanice, dok oplođene mlade ženke izlaze s novom pčelom i ulaze u foretičku fazu, spremne za novi ciklus. Brzina multiplikacije populacije varroe je eksponencijalna, a kritična točka doseže se u kasno ljeto kada se smanjuje količina pčelinjeg legla, dok broj nametnika dostiže svoj vrhunac.

Osim izravne štete uzrokovane hranjenjem, varroa djeluje kao iznimno učinkovit vektor (prenositelj) patogena. Mehaničkim probijanjem hitinskog oklopa pčele, grinja izravno u cirkulaciju unosi brojne viruse, od kojih je najrazorniji virus deformiranih krila (DWV - Deformed Wing Virus), zatim akutna pčelinja paraliza (ABPV), virus crnih matičnjaka (BQCV) i mnogi drugi. Kombinacija oslabljenog imuniteta zbog gubitka masnog tkiva i visoke virusne viremije glavni je uzrok uginuća pčelinjih zajednica.

1. Preventivne mjere i monitoring na pčelinjaku

Uspješna borba protiv varooze u suvremenom pčelarstvu nezamisliva je bez kontinuirane preventive i točne procjene invadiranosti. Oslanjanje isključivo na kalendarsko tretiranje "napamet" bez prethodnog monitoringa često dovodi ili do zakašnjele reakcije (kada je zajednica već pretrpjela nepovratna virusna oštećenja) ili do nepotrebnog opterećivanja pčela i pčelinjih proizvoda kemikalijama.

Preventivne mjere obuhvaćaju niz tehnoloških postupaka koji pčelaru omogućuju održavanje populacije grinja ispod kritičnog praga štetnosti tijekom aktivne sezone:
a) Uzgoj i selekcija otpornih linija: Odabir pčelinjih zajednica koje pokazuju izraženo higijensko ponašanje (VSH - Varroa Sensitive Hygiene) i sposobnost samoočišćenja (tzv. grooming ponašanje). Pčele s izraženim VSH genom mogu prepoznati invadorano leglo, otklopiti ga i ukloniti invadiranu pčelinju ličinku zajedno s nametnikom, čime se prekida reproduktivni ciklusi grinje. Najveći problem s VSH pčelama je "razvodnjavanje" gena. Kada se mlada VSH matica sparuje u prirodi, ona dolazi u kontakt s trutovima iz okolnih pčelinjaka koji najčešće nemaju taj gen. Zbog toga se njezino potomstvo u idućoj generaciji djelomično vraća na "staro", pa uzgajivači moraju koristiti umjetno osjemenjivanje matica kako bi održali stopostotnu VSH osobinu.
b) Pravilna lokacija i raspored košnica: Izbjegavanje prenapučenosti pčelinjaka i postavljanje košnica u cik-cak formaciju s različitim bojama i orijentacijom leta smanjuje pojavu zalijetanja pčela iz tuđih košnica. Treba naglasiti da je zalijetanje pčela u tuđe košnice najvažniji uzrok "reinvazije" varroe kad tretitane zajednice u jesen donose ogroman broj grinja iz susjednih, propadajućih pčelinjaka. Stoga je jako bitno da svi pčelari u određenom području (radijus od minimalno 1-2 km) tretiraju pčelinje zajednice istodobno. U manjoj mjeri prirodnom širenju varooze između pčelinjih zajednica doprinosi i grabež.
c) Korištenje anti-varooznih podnica: Mrežaste podnice omogućuju da grinje koje prirodno padnu s pčela (zbog čišćenja ili starosti) propadnu kroz mrežu na kontrolnu ladicu, onemogućujući im povratak na pčele.

2. Metodologija monitoringa varooze

Treba podsjetiti da kako broj grinjal u pčelinjoj zajednici raste, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. Stoga se preporučuje odrediti približan broj varroe u zajednicama kako bi se odredio pravodoban početak tretiranja zajednica protiv varooze. Taj postupak zove se dijagnostičko tretiranje varooze i ima presudno praktično značenje za opstanak pčelinjih zajednica tijekom zime, ali i u kakvoj kondiciji će pčele ući u izimljavanje naredne godine.

Približan broj varroe u zajednicama može se odrediti:
- kontrolom prirodnog dnevnog pada
- otklapanjem trutovskog legla
- posipanjem šećera u prahu po pčelama
- ispiranjem pčela (agresivna metoda)

Kontrola prirodnog dnevnog pada varroe ima svoje nedostatke ako par pčelar mora svaki dan putovati do pčelinjaka te spoznaje da mravi vole pojesti varroe. Otklapanje trutovskog legla je složenija metoda jer traži pregled 200 stanica s trutovskim leglom, a ispiranje pčela je agresivna metoda u kojoj na kraju ubijamo pčele pa se ne preporuča osim ako ne radimo znanstvena istraživanja. Stoga se u pravilu preporučuje posipavanje šećera u prahu po pčelama s dvostrukim prosijavanjem. Pri tome se kao mjera koristi manja plastična posuda od 120 ml koja se napuni s pčelama (trebalo bi biti izmedu 40 - 50 g pčela). Preporuka je da se pčele stresu s mednog okvira koji se nalazi odmah do legla u plodištu ili iznad legla (drugi okvir po redu od stjenke iznad matične rešetke neovisno da li je lijevo ili desno je vrlo pogodan).

SLIKA 1: 40-50 g pčela skupljačica stavi se u plastičnu posudu.

U drugu posudu, zapremine oko 800-900 ml stave se 2 jušne žlice (oko 35 g) šećera u prahu. Ta posuda ima na sebi sito na vrhu kroz koje pčele ne mogu proći, a služi im za disanje tijekom postupka.

SLIKA 2: Dvije jušne žlice šećera u prahu. 

Zatim se pčele brzo prebace iz manje posude u veću posudu sa šećerom, zatvorimo je s rešetkastim poklopcem (ima sito na sebi) te fiksnim poklopcem i nježno tresemo posudu oko 60 sekundi.

SLIKA 3: Pčele prebacimo u posudu sa šećerom.

SLIKE 4 i 5: Zatvorimo posudu sa šećerom i lagano tresemo 60 sekundi.

Nakon toga odložimo posudu sa šećerom i pčelama (otvorimo pri tome fiksni poklopac, a ostavimo rešetkasti poklopac sa sitom da se pčele ne uguše) na stranu i pričekamo 3 minute te zatim snažno protresemo i ispraznimo sadržaj posude kroz sito na njezinom vrhu na drugo sito (u pravilu se koristi suho i čisto sito/cjedilo za med) te nastavimo prosijavati još nekoliko minuta. Veličina rupica na drugom situ ne smije biti veća od varroe.

SLIKA 6: Uklonimo fiksni poklopac i pričekamo. Za to vrijeme možemo pripremiti uzorak pčela iz druge zajednice.